(Sabor u tuči)
U strehi paperje, miševi i stršljeni
Trula slama i razbijena jaja Iza zida, u sobama, stanari umrtvljeni Crvljive daske i staklo bez sjajaSve je raznela priča bez kraja
Upadanje u reč, drhtanje ustiju i vika Glasno otimanje oko značaja Čija je prilika a čija je slikaGlas kao begunac iz duše
Izbaci mrlje iz senke, iz reči trunje Ovako se krovovi i svetovi ruše Kad zine čeljust ormana iz dunjeBoli taj podsmeh iz onog što se sanjalo
Odbačene stvari i iznošena odeća Nigde ničeg što se zaboravljalo i sklanjalo A taj nagli tajac na NAS će da se osećaKroz pali krov štrčaće samo najglasniji
Tužni otrovni samci u praznini Iz proviđenja viriće ponekad najčasniji Nemoćno jasni u gluvoj tišini