http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/tvornica-1
“Jedino što moraš činiti jest stajati ovdje
i pakirati poklopce dok izlaze ispod prese
i svako malo provjeriti nema li neki s greškom.
Naguraj dovoljno poklopaca u usku vreću kao što je ova,
Ispunjenu vreću uspravi evo ovako,
Vrh vreće ovako preklopi,
Otkini dovoljno dug komad ljepljive vrpce
i zalijepi je ovako,
A onda ih slaži jednu uz drugu, evo ovako.”
Koliko njih me promatra kako gledam u ženu
koja me uči poslu koji trebam obavljati
Prisjećajući se svoga prvog dana na poslu,
Prisjećajući se da su se pitali što li je ta žena osjećala
kad ih je za jednu jedinu minutu obučila
poslu kojeg je obavljala cijeloga života,
Hitro im pokazavši sve što su trebali znati?
Koliko njih se još može sjetiti tko su tada uistinu bili
dok su nastojali preživjeti?
Upiši ime i prezime, adresu, broj telefona, godine starosti,
spol, rasu
Jesi li samac ili si oženjen, imaš li djece, roditelje, čime se bave
ili od čega su umrli,
Priloži potvrdu zdravstvenog zavoda, potvrdu
policijske uprave, potvrdu vojnog odsjeka, broj
socijalnog osiguranja, dokle si dogurao u obrazovanju,
gdje si sve radio, zašto si dao otkaz ili bio otpušten,
vlastoručnim potpisom jamčim da je sve napisano istina,
razgovor, zatim slijedi dugo čekanje,
telefonski poziv »dobili ste posao« –
Mogu li se još uvijek sjetiti onog trena dok prolaze
kroz tvornicu do mjesta na kojem će raditi,
tada tako stranom a sada dobro poznatom?
Hala je velika poput nogometnog igrališta.
U njoj su raspoređene 24 prese koje iz ručno umetnutih aluminijskih ploča
izbacuju gotove poklopce za limenke.
Tu 10 posebnih strojeva u vrhove poklopaca
neprestano utiskuje otvarače na povlačenje.
Strojevi koji su veliki koliko i lokomotive
i zaglušniji od najzaglušnijih rock grupa,
Toliko su bučni da oglušite bez prigušivača za uši,
a jedini mogući način sporazumijevanja jest gestikuliranjem,
Ili da vam se približim uz uho kao da vam povjeravam neku tajnu –
povik mojih skupljenih dlanova slabiji od šapata.
Sada započinje film o meni i svakodnevnom rintanju.
Vidim se kako ulazim u tvornicu i odlazim na mjesto
za kojim ću raditi.
Vidim se kako namještam prigušivač za uši kako bih smanjio
zaglušujuću buku.
Vidim ženu koja mi je za jednu jedinu minutu pokazala posao
kojeg je čitavog života obavljala
I kako sam preuzeo posao, i onog časa kad je otišla kako sam
nespretno počeo, i poklopci se rasuli po podu
I kad je nadzornik žurno došao k meni, ja mu doviknuo –
»Nešto nije u redu! Prebrzo je!
Nitko ne može raditi pri ovoj brzini!«
Kakav mi je pogled uputio i kakav su mi pogled uputili svi ostali
koji nisu mogli čuti što sam kazao ali su mogli pogoditi.
Progutavši knedlu, pomislio sam, ova »Kaskaderska ekshibicija«
mora se izvoditi osam sati
prije no što umobolna sirena za prestanak rada
označi utješnu nagradu.
Ali brže no što sam mislio, ovladao sam ritmom,
preobrazivši se u letećeg derviša,
I ne mogu poreći da sam bio uzbuđen tim napretkom
od nespretnosti do umješnosti –
Premda su me stari radnici mrko gledali
kao da su mi trebale godine da bih naučio sve finese.
Ali zadugo nakon što se moj ponos zbog umješnosti u obavljanju posla
pretvorio u križanje dana u kalendaru
svake noći bih navio budilicu
kako bih se ujutro probudio, isključio je,
ustao, jeo, otišao, radio, jeo, radio, vratio se, jeo, spavao,
I svakog ubogog radnog dana gledao sam
u niz strojeva preda mnom,
u niz strojeva iza mene,
Za svakim je stajao radnik koji je radio isto što i ja,
i obavljao isti posao koji sam ja obavljao,
Radeći pod budnim okom kontrolnog sata
čija se sekundna kazaljka nikad ne prestaje okretati.
I tako, dok me je nadglednik motrio krajičkom oka
i dok sam ja njega motrio krajičkom oka
pretvarajući se da radim najbolje što mogu
i ne primjećujem da kontrolira kako radim,
Uživao sam u riječima koje ću zapisati,
smišljajući ih u tvornici gdje ih nitko nije mogao čuti
jer gutala ih je halabuka u ekstazi podmazanih strojeva
dok sam predvodio povorke nagih sluga
govoreći atenijske epitafe, sa svijećama u rukama.
Da biste napisali ovu pjesmu, da biste riječ lijepo unijeli u Tvornicu
Nikad ne smijete zaboraviti da su poklopci tek izašavši iz prese
vreli, i nevjerojatno skliski.
Nikad ne smijete zaboraviti da svaka tuba sadrži 350 poklopaca
a svaki sanduk 20 tuba i da svakog dana ispunim 40 sanduka
Samo kroz moje ruke prođe 280.000 poklopaca dnevno –
golemi aluminijski crv gotovo dva kilometra dug
uvlači se u truplo Amerike.
Nikad ne smijete zaboraviti da 14.000.000 limenki iziđe iz
samo jedne tvornice svakog dana!
5.111.000.000 limenki iziđe iz samo jedne tvornice svake godine!
Iz godine u godinu više je odbačenih limenki
no ljudskih bića na ovom planetu!
Svakog trena, pri svakom otkucaju vašeg srca
strojevi neprekidno rade.
Svaki put kad začujete pianissimo
zaglušujući strojevi ne prestaju raditi.
Već ste više vremena proveli radeći ovdje
nego vodeći ljubav,
Više ste vremena proveli radeći ovdje nego izležavajući se
na padini brijega gledajući u nebo.
Svaku od vaših omiljenih knjiga morate krijumčariti
unoseći je ovdje, da biste upili i prenijeli mudrost,
Misleći na one koji su ovdje radili prije vas
kao i na one koji će raditi poslije vas.
Morate kazati – »Ako ne budem radio ovdje
neću moći napisati ovu pjesmu«.
I upitavši se – »Kakav je to vonj?« morate ga upamtiti
u odjeći, na koži, u plućima
i kad vjetar zapuše kroz otvoreni prozor vaše spavaće sobe
osjetiti vonj tvornice.
Jednu stvar morate neminovno shvatiti – strojevi i radnici su
poput pjesnika i čitatelja:
pjesnici jedu čelične ploče i izbacuju ih kao riječi
koje su krajnji proizvodi ambalaže,
Čitatelj stoji na istom mjestu, premješta se s noge na nogu
i pakira sanduk za sandukom,
Tražeći neku falinku kako bi bučni stroj barem kratkotrajno mogao biti
ušutkan dok ga mehaničari u bijelim radnim kutama žurno popravljaju
nalik na liječnike oko bolesnog predsjednika, kako bi se i on mogao
odmoriti, popiti piće, posrati se, polizati karamelu,
načas pogledati u sumrak koji obasjava drugu smjenu,
promatrajući čuvara koji spušta zastavu.
Da biste porodili ovu maternicu, da biste za Kontinentalnu kompaniju za
proizvodnju limenki učinili ono što je Walt Whitman učinio za Ameriku,
Morate što češće slaviti odjel za popravak strojeva!
Morate dangubiti nadgledajući aluminijski disk!
Morate opjevati kvalitetno obavljanje dosadnog posla
ne zaboravljajući da ondje gdje danas stojite
tu ste bili jučer
a biti ćete i sutra.
Zato, nakon što vas samoubojstvo provede kroz ogoljeno zrcalo
a poezija izazove da se naglavce bacite u nebo,
Nakon što ste napamet naučili otkrića vatre, oruđa, govora,
poljoprivrede, industrije,
I imena svih izumitelja, sve izume i datume
u posljednjih 10.000 godina i dobili odličnu ocjenu iz Povijesti,
I nakon što vam se neprestana historija ljudskog ratovanja
zagledala u oči,
Suočeni s osmrtnicom ljudskosti,
Uhvaćeni u samrtnom hropcu svijeta,
zbog pogrebnih zvona zagađenja,
zbog posmrtnih zvona prenapučenosti,
zbog tvornica koje su samrtni odri Prirode
i žarišta bombi,
Nakon što ste spoznali groblje elegija,
besmrtnost crva
i požrtvovnost sunca,
Tada, Antleru, ili kako se već zovete,
Izdašno uživajte u povratku za stroj
da biste zaboravili pogled s nebodera monetarne vlasti,
da biste zaboravili gazde ljudskog gladovanja
te guzate trbušine koje slave boga Bogatstva,
da biste zaboravili natpis iznad ulaza u Auschwitz
RAD OSLOBAĐA ČOVJEKA,
da biste zaboravili da radeći ovdje sudjelujete u
ubojstvu Zemlje,
da biste zaboravili ptice koje pjevaju osam sati dnevno
maštajući plaće dostojne crva,
da biste zaboravili koliko morate biti stari
da biste postali bogati i mladi prije no što umrete,
da biste zaboravili da je majka koja vas budi
iz ovog noćnog košmara
tek san –
Zato vas ništa što zovemo život ne smije izjedati mislima o smrti
i jedina dužnost koju imate prema ljudskoj vrsti
jest provjera mogućih nedostataka na poklopcima limenki.
