(Uvod u zbirku SUNCE KAMEN ČOVek)
Premda se od Cormana moglo očekivati da će se posvetiti akademskoj karijeri sveučilišng predavača nakon što je naknadno studirao i na pariškoj Sorbonni on se neočekivano povukao iz javnog života i u potpunosti posvetio jedinom životnom cilju – samoprijegornom i osamljenom književnom radu. Jednako kao i Lawrence Ferlinghetti, američki pjesnički velikan koji je doktorirao na Sorbonni, ni Cid Corman svoju akademsku titulu nije upotrijebio nikada u životu, vjerojatno osjećajući da bi njezina uporaba mogla na negativan način zavesti ili odbiti potencijalne čitatelje njegovih književnih djela.
Poslije 1954. godine Corman je napustio Sjedinjene Države i do 1958. godine živio je u Europi nakon čega se trajno nastanio u Kyotu, Japan, gdje je uz kraće prekide više od četrdeset godina živio sa svojom suprugom Japankom Konishi Shizumi, uz čiju pomoć je od 1982. istodobno vodio slastičarnicu u kojoj su gostima posluživali »poeziju i zapadnjačke vrste slatkiša«.
Cid Corman je objavio više od stotinu pjesničkih zbirki, nekoliko esejističkih knjiga (uglavnom o američkom pjesništvu dvadesetog stoljeća i umijeću uporabe jezika), kao i mnogobrojne prijevode s japanskog i francuskog među kojima svakako valja istaknuti prijevode djela Matsua Bashoa (u tri knjige), Francisa Pongea, René Chara, Artauda, Apollinairea, Baudelairea, Rimbauda, Mallarméa, itd.
Corman je jedan od najustrajnijih modernističkih pjesničkih majstora, pjesnik čudesnog talenta i golemog broja književnih djela u kojima se, bez obzira je li riječ o njegovom pjesništvu, kritičkim tekstovima i esejima ili uredničkom poslu, redovito isprepliću poetike dvije vrlo bliske pjesničke škole, ona »Objektivistička« Louisa Zukoffskog i Georgea Oppena, kao i ona »Black Mountain koledža« Charlesa Olsona i Roberta Creeleyja.
Kako su to već brojni književni kritičari isticali, među svjetskim pjesnicima dvadesetog stoljeća malo je koji znao postići toliko mnogo s tako malo riječi kao Cid Corman. Kao i mnoge druge Cormanove pjesničke knjige i zbirka SUNCE KAMEN ČOVJEK ističe se štedljivošću riječima, kratkim i šturim pjesmama napisanim od 1956. do 1958. tijekom gotovo dvogodišnjeg boravka u talijanskom mjestu Matera, pokrajina Basilicata, gdje se sasvim slučajno zaposlio kao nastavnik engleskog jezika.
Matera svoju svjetsku slavu duguje starom dijelu gradu zvanom Sassi di Matera, gdje su među strmim vapnenačkim pristranima izdubljene brojne špilje koje su u terasastom reljefu vremenom postale obitavališta tamošnjeg stanovništva pa ulice u tom dijelu grada često prelaze preko krovova drugih kuća koje su kaskadno smještene nekoliko metara niže.
Cid Corman umro je u Kyotu, 12. ožujka 2004. godine.
Za veliki dio Talijana ali i drugih kojima ovo ime nešto znači, Matera je istoznačnica za krajnju bijedu i zaostalost. Zapravo, to mjesto je prijestolnica pokrajine koja zauzima nižu i istočnu polovicu regije danas poznate pod imenom La Basilicata, u brdovitoj unutrašnjosti između Jonskog i Jadranskog mora. Za same stanovnike tog grada moglo bi se reći da su donekle doborostojeći ljudi u tom svijetu u kojem je degradacija postala svakodnevno životno pravilo. Samo mjesto ima željeznički kolodvor, sve administrativne i upravne ustanove potrebne za vitalno funkcioniranje, više od desetak crkava, i sve veći broj pripadnika srednjeg sloja. Ali u udaljenim područjima, u brdovitim predjelima i zabitim selima, siromaštvo je neprikriveno, posvemašnje, i njega nitko više ni ne spominje. U tu zajednicu dospio sam gotovo slučajno, bez prebite pare, a kao nastavnik sam ostao raditi dulje od godinu i pol dana. Ono što sam vidio, što sam naučio, što sam osjetio, moji odnosi s tamošnjim stanovnicima kao i oni sa samom zemljom i zrakom, vatrom i vodom, imaju mnogo dublji smisao ne samo za mene već, vjerujem i za njih, ako već nisu posve jasni i očiti u pjesmama koje slijede.
ZGODA
spuštajući torbu
s police u kupeu
izlazeći iz
vlaka
na mojem ramenu
ruka
koga drugog do
svećenika
POSTAJA
mnoštvo tamnocrvenih cvjetova
na jednom oleandru
zaklanja pogled na ulaz
dok stojim osamljen
na postaji
u mjestu Montescaglioso
DAR
prve noći
u još nepoznatom mi mjestu
odlazeći kući
prošao sam pokraj
nepoznate djevojke
koja mi je poželjela laku noć
i noć
koju mi je tako lako poželjela
odjednom je doista laka
POSJETITELJI
Odakle dolaze? Promatra ih
sa znatiželjom. Žele kušati
crno vino njegove majke.
Možda grčki pomorci, dalo bi se naslutiti
po oštrim i izrazitim crtama lica,
došli iz dalekih krajeva
pripovijedati o prikazanjima.
U svakom slučaju
stranci uvijek pripovijedaju
o onome što ih razdvaja.
Začas se okreće
da ispljune malo crnog vina
pokraj klimave klupe
razmazavši ga po kamenom popločanom podu.
Nisu li oni možda prerušeni bogovi?
Znaju li za pokretne slike,
za živopisne kaubojske filmove
čiji plakati vise po zidovima?
Psuju li kao muškarčine
dok kartaju tresete
za dugim stolom, snažno
zamahujući kartama proklinjući
svoju sreću? Ili poštivaju i
mole se Majci Božjoj? Kimaju glavama
prema njezinom kipu u niši
i govore tiše
kao da su u crkvi.
Polako otpijaju vino i ostavljaju novac.
Ne mogu ostati. Svi su veoma visoki.
Iz nekog su davnog vremena.
Ne mogu ostati. Još mnoga
mjesta trebaju posjetiti. Čini se da su
mnogo bogatiji od kraljeva
kad tako jednostavno mogu ustati i otići.
ZRAK
Na otvorenom
zrak je još prozračniji. Fina
prašina i vonj starog žita, prožimaju
usta, dajući težinu
drugoj tjelesnosti. To je ljubav,
ali veća od bilo koje druge znane…
Osjećam da sam već ostao bez daha,
kao da sam otišao odveć daleko
ne bih li pronašao spokoj, i doživio ga.
IME
Matera. Neznanog
postanka. Odakle
bilo što
potječe?
Dakako
iz davnina. Gdje
nas više
nema. Pa
ipak, ovdje
smo,
usred
svega toga.
Jedno ime
koje nama
ništa ne znači,
sasvim je dovoljno.
Jedna obitelj ga je –
govori se –
ostavila
kao legendu.
VAPNENAC
Čujem kišu koja padajući
rastvara kamen. Kapajuća smrt.
Ili to sâm život
dijeli
ono malo što je
ostalo? Vapnenac
je dovoljan čupercima
kamenike
koja raste iz rupica
u zidovima
čovjekovog doma.
Širom otvoren prozor
gleda
prema nizu
udaljenih čempresa
i pustom nebu.
NA PLOČNIKU
žena
maše
velikim crnim
glačalom
ugljen
u glačalu
žari se
dok ga raspiruje
uvjerivši se
vrhom
prsta
da je dovoljno vrelo
prestaje
razgovarati
sa susjedom
i
okrenuvši se
ulazi u kuću
i predaje se
glačanju
SURADNJA
jedna starica
širi svoj
veliki crni rubac
jedan starac
hvata ga
za krajeve
i limenim
lončićem
presipa orahe
u crnu vreću
TRŽNICA
nakon što su nečistoće i otpaci
sprani u kanalizacijske cijevi
a drveni sanduci i gajbe
odbačeni na gomilu
u betonsko spremište
uz djecu koja su
cijelog jutra galamila igrajući se
na drvenim ogradama
na kamionima
njihovih očeva
ljepotice
povrća i voća
tiho se
dogovaraju
kojoj će među njima pripasti
malo dnevno bogatstvo
kojem svaka od njih
pridonosi
USPUTNA MISAO
Nalik na stare žene
koje čavrljaju
pred stražnjim ulazom
u restoran
s pilićima svezanih nogu
koje drže pod pazusima.
Mnogo toga se
može učiniti za ono
što još nije učinjeno.
FERRAGOSTO
vraćajući se
iz Duoma
zaustavile su me
tri djevojke
ona s
najsvjetlijom vrpcom
najtamnijim očima
najpričljivija
zastala je da bi mi rekla
vi ste Amerikanac
zar ne
a kad sam kimnuo glavom
dodala je
prstima dodirujući
svoja prsa
ja sam Talijanka
PRED
otvorenim ulaznim vratima
prstima jedne
ruke
suče sirovu vunu
u grubu
pređu
a prstima
druge ruke
namata je
na vitlo
dok krajem oka
motri
ulicu i
sinčića što se na njoj
igra
DJEVOJČICA
u tamnomodroj
kuti
i s plavom
vrpcom za kosu
izašavši iz škole
silazi
izlizanim
kamenim stepenicama
i penje se
na niski
debeli zid
koji je dijeli
od nizbrdice
koja se
pruža
pred njom
ali ne uspijeva se
dovoljno
nagnuti
da bi sve vidjela
i spušta se
zadovoljna
jedino s
masnicom na koljenu
GRANICA
još od svanuća
ljudi stoje
u redu
i čekaju
pred vratima
Udruge
lokalnih poslodavaca
pred kojom
vrtlar kleči
pokraj limene kante
pune raznobojnog šljunka
kojeg pažljivo
slaže
u šare
u vrtu
pravilnih kutova
Izbor, prevod i Uvodna beleška: Vojo Šindolić