ŠTO OLOVKA PIŠE
Ime Jamesa Laughlina zauzima ne samo jedno od najistaknutijih mjesta u povijesti američkog nakladništva nego i sasvim izdvojeni položaj u panteonu znamenitih američkih pjesnika. Malo tko je u povijesti američke književnosti u tako ranoj mladosti ušao u svijet literature a tako kasno počeo objavljivati svoju poeziju kao James Laughlin. Rođen je 30. listopada 1914. a već 1936., kao student Sveučilišta u Harvardu, osnovao je nakladničku kuću “New Directions” koja je tijekom godina i desetljeća prerasla u jednog od najvećih izdavača suvremene američke i svjetske proze i poezije. Ne samo što je “New Directions” bila matična nakladnička kuća takvim pjesnicima i prozaistima kao što su Ezra Pound, William Carlos Williams, Wallace Stevens, E. E. Cummings, Elizabeth Bishop, Marianne Moore, Dylan Thomas, Tennessee Williams, Henry Miller, Thomas Merton, Lawrence Ferlinghetti i stotine drugih, nego je sustavno objavljivala i najznačajnije prijevode iz suvremene svjetske poezije (najčešće u dvojezičnom izdanju), naprimjer izabrane pjesme Cardenala, Borgesa, Paza, Apollinairea, Baudelairea, Mallarméa, Michauxa, Lorce, Montalea, Nerude, Rilkea, Rimbauda, Valéryja, itd.
Za sve to vrijeme, gotovo 60 punih godina, Laughlin je samozatajno i iz prikrajka, sa svog imanja u Norfolku, Connecticut, upravljao nakladničkom kućom “New Directions” kao njezin vlasnik i glavni urednik. Potkraj Laughlinovog života u šest opsežnih svezaka objavljen je tek maleni dio njegove prepiske s prijateljima književnicima kojima je niz godina bio i odani nakladnik: prvih šest svezaka uključuju zasebne knjige izabrane prepiske s Williamom Carlosom Williamsom, Ezrom Poundom, Delmoreom Schwartzom, Kennethom Rexrothom, Thomasom Mertonom i Henryjem Millerom.
James Laughlin umro je 12. studenog 1997. ostavivši za sobom neprocjenjivo materijalno i književno bogatstvo – ne samo zbog nekoliko tisuća knjiga koje je objavio u nakladničkoj kući “New Directions” nego i zbog svega onoga što je ostavio u svojim stihovima. Cijeloga života, još od najranije mladosti, James Laughlin pisao je pjesme, ali ih je učestalije počeo objavljivati tek kao sedamdesetogodišnjak! Tako se dogodilo da je za posljednjih petnaestak godina života objavio čak deset opsežnih pjesničkih zbirki.
Sa skromnošću je govorio o svojoj poeziji kao o “lakim stihovima”, ali njegovi stihovi, za razliku od svojevrsne sveameričke tradicionalnosti Ogdena Nasha ili Dorothy Parker, vraćaju nas u vrijeme Katula, i preko drevnih kineskih pjesnika i francuskih trubadura vode do Poundove pjesme “Moeurs contemporaines” i William Carlos Williamsovog pjesničkog učenja “Ne ideje nego pojedinosti”. U jasnim a ipak slobodnim stihovima, Laughlin s očitom nježnošću, ljupkošću i duhovitošću istražuje i prati razvoj hirovitosti ljudske ljubavi i seksualnosti, radosti i bola uspomena. Pjesnik raznolikih glasova, Laughlin se nerijetko pojavljuje kao komentator događaja i pojedinosti iz vlastitog života.
Pjesnika Laughlina u Italiji su zvali Il Catullo americano, tj. američki Katul. Uistinu, poput latinskog pjesnika kojeg je Laughlin cijeloga života izdvajao za svoj pjesnički uzor, u središtu Laughlinove poezije je ljubav – “ljubav / … i pomanjkanje ljubavi / koje stvara zlo” – ali takve ljubavi koja je najčešće sagledana iz ironične, zajedljive ali i vrlo dirljive perspektive starosti.
U razdoblju suvremene književnosti (koje traje već dulje od pola stoljeća) i kada pretjerano velik broj pjesnika upotrebljava kavanske mudrolije ili nas pokušava očarati nebeskom metafizikom njihova vlastitog besmisla, okrećući pri tome leđa milosrđu i istinskoj ljubavi, James Laughlin je pjesnik koji nas čehovljevskom ustrajnošću i čežnjom vodi u predjele u kojima ljudska ljubav i jednostavnosti životnih pojedinosti neprestano odražavaju mjeru ljudske radosti i tuge a koje pjesnikov izričaj tako sjajno utjelovljuje.
Često kad iziđem iz kuće
u džep od kaputa stavim
nekoliko papirića i olovku
za slučaj ako poželim
štogod zapisati
i tako oni mi prave društvo
kamogod idem
i dok se moj kaput njiše
olovka ispisjuje
nerazumljive
hijeroglife o kojima
često razmišljam dok se
noću svlačim i vadim
te papiriće
na kojima se ništa ne vidi
osim čudnih i
besmislenih tragova i otisaka a
upravo to je priča mojega života.
RIM: U KAVANI
Ona dolazi točno u jedanaest svakog jutra
da bi se sastala s muškarcem koji je rasplače
oni sjede za stolom u stražnjem dijelu kavane
i razgovaraju vrlo ozbiljno
ubrzo ona počinje plakati a on je drži
za ruku i prepire se s njom
ona se pokušava osmjehnuti kad on ustane
i ode a onda ponovno plače i
naručuje konjak koji ispija naiskap
i popravlja šminku na licu
i odlazi kući, ipak, ja mislim
da ona zna da dolazim samo
da bih je promatrao i da čekam
onaj dan kad on uopće neće doći.
FILOZOF
Ovom pjesmom pozdravljam
čistog starca koji
svakog dana izlazi i
pomoću žvakalice zalijepljene za uzicu
vadi novčiće kroz rešetke šahtova
podzemne željeznice na Broadawayu
objašnjava da u prosjeku
uspije izvaditi pet dolara na tjedan
i kako je to dovoljno
čovjeku koji ne pije.
VAŽNOST RJEČNIKÂ
Mallarmé je kazao Degasu da se pjesme
prave od riječi a ne od
ideja i da je on neke od
najzanimljivijih riječi pronašao u Larousseu
ali budući da ja nikad nisam imao
ideju a i ne očekujem da ću je ikad imati
slijedim njegov savjet
ali ja upotrebljavam Dictionaire du
français argotique et populaire
jer riječi iz njega puno su
živopisnije i upečatljivije.
NEKI LJUDI MISLE
da bi poezija trebala
biti kitnjasta ili komplicirana
ne čini mi se da je to njezina svrha
mislim da je puno bolje
da običnim i sažetim jezikom
govori ono što treba
meni je to sasvim dovoljno.
MOJ STARI SIVI DŽEMPER
leži u dnu ormara
što ćeš učiniti s njim
s onim što se raskopčava na prsima
s onim debelim vunenim kojeg sam obično odijevao
dok sam još mogao cijepati drva što ćeš
učiniti s njim imaš li ga namjeru darovati Vojsci spasa
pretpostavljam da ga neki čestit i siromašan čovjek
može još dugo nositi
ali znaš da to ne bih
volio molim te odnesi ga
u šumu i pribij
za onaj veliki hrast Gary Snyder se šali
kako želi ponovno ući u
lanac prehrane i kako želi da ga pojede
medvjed ja bih volio da se moj džemper
jednostavno raspadne u šumi i
da ga ptice kljucaju i sivim predivom
sagrade svoja gnijezda
molim te pribij ga za veliki hrast.
JA PRIPADAM
za Lawrencea Ferlinghettija
najboljoj od zapadnjačkih kultura.
Kao nekadašnji putnik koji se vozio državnom cestom koja se
nekoć zvala br. 66
(ali sada ima drugu oznaku)
mogu posvjedočiti da je najbolja.
Kao mladi zaljubljenik u Lolitu (u književnom smislu)
mogu posvjedočiti da je najbolja.
Ona nudi velik izbor golemih bračnih kreveta koji su najbolji.
Wampum je ukinut i umjesto njega uvedene su kreditne kartice,
osim toga, sada možete birati film koji sa satelita želite gledati u svojoj
spavaćoj sobi.
Njemački i japanski turisti također uživaju u najboljoj od zapadnjačkih
kultura i jednako se slažu da je najbolja.
Ali zbog nekog razloga Hopi, Navajosi i Zuni nisu toliko oduševljeni
premda se dovoze svojim kamionetima (njihovi konji mrtvi su koliko
i dinosauri) da bi plešući za turiste zaradili plaću.
Svoje deke i ogrtače ukrašene perjem bjelorepog orla zamijenili su
za traperice skijaške vjetrovke kaubojske čizme bejzbolske kape
i velike šešire kakve nosi J. R. u sapunici o Dallasu.
Njihove nove montažne kuće izgrađene su od građevnih blokova a
oni koriste štednjake na plin sa spremištima za plinske boce.
Čini se da oni ne vole našu Najbolju od zapadnjačkih kultura.
Osjećamo određeno neprijateljstvo koje nas zabrinjava i istodobno čini
tužnima. Najbolja od zapadnjačkih kultura zahtijeva jako puno da bi je baš
svi voljeli.
ISPREPLETENOST
Postoji nešto sveto
u padanju u san dok ležiš
pripijen uz voljeno tijelo to je
preživjeli običaj nekog primitivnog obreda
to je nešto mnogo više od
životinja koje se tiskaju jedna uz drugu
u oluji jedno tijelo je
svetište za drugo a isptrepletenost tijela
zavjet za budućnost
zalog koji se ne smije prekršiti
dok krvotok dodiruje krvotok
a dah i dah spajaju se
kao da su ruke koje se dodiruju i miluju.
(izbor i beleška o pesniku: Vojo Šindolić)